marrakesh

Promjeniću svijet do kraja pjesme. Igraću pijani ples u ritmu vjetra Pustiću sunce da topi ljubav, između svijeta daleko od nas...

16.08.2008.

Mučenik

                                                 I                                                        

Jutros su nas bila trojica, večeras sam samo ostao ja da čekam izlazak sunca sa uzdignutim rukama sa molbom za tren milosti od Gospodara. Neki od nas su štitovi koji hodaju, masline nezrele i miris bosiljka u noćima punih krvi, neki od nas su grijeh za milione ljudi, simbol destrukcije i užasa. Neki od nas su mitovi u obliku metaka u punim šanžerima. Kada jutro osvane postat ću samo čahura bez zrna, duša osuđena na proživaljavanje sopstvene smrti svakog trenutka do dana proživljenja. U dubinama svoje mračne duše čujem pokoji isprekidan cohenov stih o partizanima, da ga opet čujem..ne smijem, ne želim da crnilom prekrijem sivilo, štitom da zaklonim već pogođeno tijelo. Ova soba je česta mojim očima, suze su rijetka rijeka uzdaha za boljim danima mojoj djeci, zemlji mojoj. Posramljen želim uzdahe svoje da poteku iz ždrijela, da mi dušik ne zagrca slovo o prividnoj slobodi.

25.02.2008.

Zimska mazurka

Pojedine djelove sam odbacivao,,
vjerujući da mi nikada neće biti potrebni, da su bili suvišni, da su bili
teret - za dušu, tijelo, razum, sve moguće i nemoguće sklopove samog sebe, ,
postali su mrtvo tkivo,
mrtva koža..
kidao sam ih i vitljao tako daleko dokle sam mogao zafiljatit,,
al'...vrijeme brusi gdje burgija neće!
i kako ono ima onaj stih kojeg mnogi prisvajaju

"Zeman gradi, zeman razgrađuje"

..nešto slično se i meni u zadnje vrijeme dešaje,,da baš te dijelove tražim, i kad ih pronađem i popunim skrivenu prazninu unutar sebe, osjetim  skoro već zaboravljen, tako potisnut i zgnječen osjećaj,,
i gle' - sviđa mi se,,
a nekad sam ga trgao od sebe i filjatio daleko,,
samo sam uživao, mislim ranije..
kada bi ga zavitljo' po vodi da pravi žabice,
valjda znaš kako se žabice prave;)
i sad želim neke od žabica nazad sebi,
al' nekako me strah da me ne udare jako , da me ne prignječe - i šta Bukovski ima sa gnječenjem i mojim metonimijama pitam se,,
evo, pitam i tebe?..a tu je..
nekako isto gledamo stvari, samo sa druge pozicije, i drugačijim riječima pričamo o istom,,uvijek mi je bila draža borhesova sjena koja zaklanja bukovskog nego on sam,,
i što je najgore,,proganja me Verlejn, kao da me zamjenio s Remboom,,,j*****..ta Poljska počinje da me frustrira više,,,previše sam bio u poljskim riječima,
Česlav Miloš me je razvalio,,
Bjenjekovski me brani od Verlaina - ti j***** francuzi!
..a u ušima struji

"Poljska u mome srcu u mome srcu mazurka"

,,kad na tv-u ciklus filmova od Krištofa Kieslovskog,,leden pogled uz vrelo sjećanje na "Kratki film o ubijanju"..sjećanje na Jaceka koji drži ruke na ogradi iznad podvožnjaka, koturajući kamen prstima da ga polako gurne dole,
ka zvuku brujavine auta,,
zlo u zraku,,
a potom okreće glavu i gleda ispod pazuha,, iza sebe,, dok mu je ruka još na ogradi - pogled iz druge perspektive..

Podsjetila si me na Gavrila Principa u sidranovim očima,,na one dvije pjesme iz "sarajevskog tabuta".."Noć prije pucnja,,Gavrilo bunca"..valjda ide tako nekako,,
noć pred pogubljenje - noć nakon pogubljenja.
,,tako režeš, makar i maglu, i sjene i vlasi..al' pravo režeš i prskaš ,,erotično daviš i uvijaš, zamotavaš, pa preljevaš ..mučkaš , pa prosipaš..
..neku noć sam osjetio da sam otet, otrgnut..
idući put najavi,
da me ne bude strah - tebe

30.01.2008.

Praznine

Šta misliš o praznini u ljudima? Šta je dostojno popunjavanja praznine u nama? Bol, sjećanja? Na kraju se sve pretvara u sjećanja.Čitav život se pretvara u okus rastopljenog djetinjstva, davno prožvakanog i rastopljenog negdje u nama.Ma, pusti! Čitav dan baljezgam o glupostima.Žao mi je što se nismo ispričali neko veče,,

Njene praznine

Kad tišina zazvoni i kad se mrtvi probude, ugledat ćemo sebe i ono što smo postali.
Kad blijeda ruka smrvi moje kosti i kada bezimeni svetac zanijemi.
Ja ubijam tebe, ti ubijaš mene i niko više ne može pobjeći.
Kradem, lažem, ubijam, padam i čekam da udarim o tle.
Čekam da se probudim.
Nekad prezirem ono što sam postala i ono što ću tek uraditi.
Nekad mrzim sebe. I nekad žalim što odustajem, što je moja ljubav tako sramno uvjetna,
što ne mogu zaboraviti, zabraniti i uništiti, što se bojim jedino straha
i što više nemam vremena.
Postoji li uskrsnuće? Postoji li laž?
Možda sam uvijek znala da ću jednom otići i više se ne vratiti,
ali ne i da neću moći zaboraviti.
Postoji li život ili je sve zaleđeno djetinjstvo?
Postoji li nada?
Postoji li bar nešto?

Moje praznine

Nisam oduvijek mislio kao što sada mislim, kao što osjećam taj galop sopstvenih emocija,,vrijeme je taložilo svoju perut u rupama te neke moje duše,,nekako metaforično,,al' kao da sam gledao kako dugokoso vrijeme trlja i trese perut sa kose,,i svi ti prsti vremena u toj nekoj kosi su kao godine, a perut u mojim zaklopljenim očima pada poput snijega,,perut - snijeg = bjelina. Tako je zasljepljujuče gledati u bjelinu.
Pogrešno smo učeni da bjelina predstavlja dobro, a tama i mrak zlo. Samo zamisli sebe sklopljenih očiju u totalnoj bjelini, samo bi prizivala tamu, pa bi se nekako opirala svojoj iskvarenoj podsvijesti misleći da si u biti zla.
Varali su nas kao djecu. A sada mi varamo mlađe od sebe.
To su te praznine u nama samima, koje su popunjavane tom peruti, tim pepelom u kojeg kada zaplačeš sve se "spihtija" od suza, i onda se skori i grize,,a ti se češeš od sjećanja,,prizivaš neke bezgrješne dane djetinjstva i tu neku besvjest prošlosti..
Spoznaja
Ona ne popunjaje praznine, ona ih jednostavno spaja.Cjeli ih. ,,da nakon nekog određenog vremena budeš svjestan rezova i ožiljaka unutar sebe, al' ne osjećaš prazninu,
ne osjećaš nikakvu bol,,
osjećaš se sigurnijim, jačim, stamenijim, čvrščim,,i samo sjećanje na svoju minulu slabost te čini prodornijim u mislima,,i tada..osjetiš težinu svakog grijeha,,uspiješ da ono ne materijalno pretvoriš u materiju,,i u samim počecima uživaš u toj nekoj moći,,jer si siguran da je drugi ne posjeduju,,da je to dar za one rijetke,, koji misle, koji razmišljaju, koji se ne zadržaju na pričicama koje su ih nekad oduševljavale,,
postaješ sve gladniji i gladniji,,spoznaje. tražiš sve više i više,, ,,može se i izgorit u želji,,podić' teret kojeg ne možeš podnjet,,al' ta ljepota koja preko misli uhoda u tijelo i dušu je neopisiva,,
vrijedna je rizika,,

17.01.2008.

Kletva




Duga je noć, hiljadu zvijezda nadu nam odnose
Moracu poć, vjetrovi miris smrti donose
Nikada znam, vidjeti više neću proljeće
Jer sotona sam, kroz ovu jezivu maglu doljeće
Posljedni put, okrećem se da vidim istinu
Iako znam, vidjeću samo laž i prevaru

Crni povez skini mi sa čela
Osjeti pogled koji topi led
Otvaraš vatru a da nisi svjestan
Da upravo ulaziš u sotonin red

Kletvu našu zapamti dobro
Jer našom krvlju obojen je zid
U sebi nosi istinu strašnu
Da živi poslije smrti ostat ćemo mi..

Zlatko Mehić - Zuba    (1970 - 1993)

27.11.2007.

Kraljica lica

Izgrižen zubom Teutina daha
Ljepim joj obraze uz lice
To prestaje da tuče
Moje oči teku ka prozoru
Uminulog straha..
Tupilo trupla
Zavist mreže
Očima steže
Te sjajne skute
Kraljica za mir
Nikad moliti neće
Jer ona je vjetar
Što valove skreće
Ja kažem da nisam
Nikad trupla uvijo
Ni tužnoj pjesmi
Svoje lice brijo
Al' postah bez dlake
Na obrazima svojim
Njeno lice sada
Prema svome krojim..
Grizem joj
Obraze blijede
A trgam iz brade
Svoje dlake sijede..
Plači za mene
Moje nebo vrelo
Da s tobom na lice
Nabacim smijeh
Takav grijeh
Još nisam sanjo'
On nikad ne dolazi sam
Ona nikad ne dolazi sama
Ja nikad ne pričam o njima..
Kažem da moram
Da se oduprem
Da odbijem
Tu hladnu rijeku
A ezani sijeku
Ovu crvenu zoru
Tom ponoru
Nedam svoga daha
Moja svaka pjesma
Je njena..
Njena zemlja moje korake
Prati
Daje mi zaklon
Stopalima tvrdim
I bez nje ja ne mogu
Sam sebe da pratim..
O kako su crvene
Ove posječene zore..
Kralj je nag
To truplo
Ne zaslužuje sag
Ni tebe takvu
Ni zaklone moje..
Sad ću da pušim
Sve bolne krike
Mirisat ću kišu
Potamnjenih kapi
Ove oblake
Tebi ću da šaljem
Kad budeš daleko
Ti kraljice juga..
Obuzimaš mi tijelo
Zauzimaš glavu
Moram da te grizem
I izjedam jako
Mada bi najradije plako
I suzama liječio ti rane..
Daleko su sada naše
Bespomoćne zvijeri
Nisi znala gdje da šalješ riječi
Dok sam čeko'
Vrijeme da krene
Nešto od mene vene
I odlazi tebi,,
Muzo moga bola
I ranjene sreće..
Okaljane svijeće
Sad pali za mene
Potpaljuj oganj
Za šavove svoje
Doći će vakat
Kad ćeš gledat mene
Istrupljele niti
Moga svježeg straha,,
Odnekud ću prići
Ožiljku tvog lica
Prislonit usne
I lagahno reći
Odupri se meni
Kraljice
Obraza mojih...


Stariji postovi

marrakesh








Ona mi je rekla gde se skrivas
Zelela bi da me opet vidi
Ona mi je rekla, ja te vidim
Ali za me vise ne postojis

Ona mi je rekla, zasto cutis
A zeleo bih nesto da joj kazem
Ona mi je rekla, mices usne
Ali ipak ne cujem ni glasa

Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran

Ona mi je rekla, vrlo cudno
U tom pesku ja ne ostavljam traga
Ona mi je rekla, da li sanjam
Njene ruke prolaze kroz mene

Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran
Friendster images

Friendster images



Get Your Own Chat Box! Go Large!

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drugaciji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim

nešto kao flash

gledao sam opet film o beznađu
ili je to mozda bila kronika
nepoznatog jer tako se zvao
čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći

to je jedini način da ga zadržim

ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima

Da li je duša sklona zlu,dal' je tama privlačnija od svijetlosti?

Da
Ne
Nemam sud


Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako sačuvaj bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali ljubičasti ili mi
Se čini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božićni zvončići moga
Detinjstva zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oči bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psići
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Važna
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
Aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U džamije je vodio Karađoz beg mrtav
Premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela malo
Plakala kao i sve žene
Svuda sam je vodio
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noć nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da čini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblačje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog dečaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh što je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plačljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Oslobođenja
Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noći, grlila me i
Ništa više
Majke mi ništa drugo nismo
Posle su opet bila leta posle su opet
Bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lišće po trotoarima ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati
Piše mi pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
Na one kiše
Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede laži
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu čitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
Sunca malo mora
Prve joj noći i koža bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se dečacima što su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluća
Onda su dolazile njene ćutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otići
Nekud otić daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao
Prste je imala dugačke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izađi eto te pod stenom nisam
Valjda ćorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobićeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o končiće
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je šta misli o ovom svetu
Veruje li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushićenja hoće hoće

A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voće
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si đavo
Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije još nedozrele.





Izbezumljeno ostalo:
15297

Powered by Blogger.ba