Mučenik

                                                 I                                                         Jutros su nas bila trojica, večeras sam samo ostao ja da čekam izlazak sunca sa uzdignutim rukama sa molbom za tren milosti od Gospodara. Neki od nas su štitovi koji hodaju, masline nezrele i miris bosiljka u noćima punih krvi, neki od nas su grijeh za milione ljudi, simbol destrukcije i užasa….

Nastavi čitanje →

Zimska mazurka

Pojedine djelove sam odbacivao,, vjerujući da mi nikada neće biti potrebni, da su bili suvišni, da su bili teret – za dušu, tijelo, razum, sve moguće i nemoguće sklopove samog sebe, , postali su mrtvo tkivo, mrtva koža.. kidao sam ih i vitljao tako daleko dokle sam mogao zafiljatit,, al'…vrijeme brusi gdje burgija neće! i…

Nastavi čitanje →

Praznine

Šta misliš o praznini u ljudima? Šta je dostojno popunjavanja praznine u nama? Bol, sjećanja? Na kraju se sve pretvara u sjećanja.Čitav život se pretvara u okus rastopljenog djetinjstva, davno prožvakanog i rastopljenog negdje u nama.Ma, pusti! Čitav dan baljezgam o glupostima.Žao mi je što se nismo ispričali neko veče,, Njene praznine Kad tišina zazvoni…

Nastavi čitanje →

Kletva

Duga je noć, hiljadu zvijezda nadu nam odnose Moracu poć, vjetrovi miris smrti donose Nikada znam, vidjeti više neću proljeće Jer sotona sam, kroz ovu jezivu maglu doljeće Posljedni put, okrećem se da vidim istinu Iako znam, vidjeću samo laž i prevaru Crni povez skini mi sa čela Osjeti pogled koji topi led Otvaraš vatru…

Nastavi čitanje →

Kraljica lica

Izgrižen zubom Teutina daha Ljepim joj obraze uz lice To prestaje da tuče Moje oči teku ka prozoru Uminulog straha.. Tupilo trupla Zavist mreže Očima steže Te sjajne skute Kraljica za mir Nikad moliti neće Jer ona je vjetar Što valove skreće Ja kažem da nisam Nikad trupla uvijo Ni tužnoj pjesmi Svoje lice brijo…

Nastavi čitanje →

IME ZOVE TIJELA

Klizim spokojem minulih vjetrova, vođen pravcem uperenim u daljinu, hranim vrane ramenima usnulog pjesnika.                     Sadim,                  dok klizim,       vunu izlizane šećerne trstike         u podmajevičnu dolinu,    sazdanu plačem posoljene vode. Gledam svijetlost kako silazi, niz basamke prosute havom, Natenane presjecam liniju pogleda, Da bih uspio da vidim ponaosob svaki basamak pogođen strijelom…

Nastavi čitanje →

Aplaudiram da ubijem

Aplaudiram da ubijem. Da kaznim krvoločni let, da ubijem svijet prepun magičnih tajni i zaluđenih svijetala eukaliptusova soja. Znam da u pravu nisam,al’ opet me brine onaj moj plik na leđima koji mi mami prste da gule i češu po njima,zatezajući kožu kojoj s namjerom nisam dao nikakav epitet. Danas sam slobodoumno hodio mirisnim sferama…

Nastavi čitanje →

Nadolaženje

       Lošina je ubrizgavala posljednje nade u vrelinu isparenog ponosa.Dragocjeni organ je pumpao krv,i kao da sam vidio kako agresivno štrklja i pjeni,razljevajući se svojim koritom.Mirisi su postajali okusi,okusi bi se gubili, sve to je bila uobičajena predstava koja bi samo za par minuta akumulirala nadolaženjem adrenalina,kao nekad nadolaženjam heroina. Porazi varljive priče krali su…

Nastavi čitanje →